Sarajevo se oprostilo od Halida Bešlića kroz komemoraciju, dženazu i ukop na Gradskom groblju Bare, a među najtežim prizorima tog dana bili su oni koji su pratili njegovu porodicu, posebno sina Dinu i unuka Belmina. Dok je hiljade ljudi dolazilo da oda počast jednom od najvoljenijih pjevača narodne muzike, najbliži su prolazili kroz privatnu bol koja je bila jača od svakog javnog govora i svake pjesme.
Odlazak Halida Bešlića nije bio samo vijest iz kulture ili estrade. Za mnoge je to značilo kraj jednog dugog vremena u kojem su njegove pjesme pratile svadbe, porodična okupljanja, putovanja, kafanske večeri i trenutke u kojima su se ljudi oslanjali na muziku da izdrže ono što život nosi.
Zato je i posljednji ispraćaj u Sarajevu imao dvostruku težinu: bio je to javni oproštaj publike, ali i duboko lični rastanak porodice koja je izgubila supruga, oca i djeda.
Upravo su ti porodični prizori privukli posebnu pažnju. Dok su se prijatelji, kolege i poštovaoci smjenjivali kako bi izrazili saučešće, Dino Bešlić pokušavao je ostati pribran i biti oslonac ostalim članovima porodice. Njegovo ponašanje tih sati govorilo je više od velikih izjava: u trenutku kada je oko porodice bilo mnogo ljudi, on je nastojao da sve protekne dostojanstveno i mirno.
Prisutni su svjedočili i trenutku u kojem je Dino, suočen s prilazima ljudi koji su željeli izraziti poštovanje i saučešće, kratko rekao: „Neka ih, nije mi problem.“ Ta rečenica, jednostavna i bez patetike, u okolnostima u kojima je izgovorena dobila je posebnu težinu.
Pokazala je da porodica nije bila izdvojena od ljudi koji su došli, nego je dijelila s njima isti osjećaj gubitka, iako je taj gubitak za njih bio mnogo ličniji.
Među najpotresnijim prizorima bio je i onaj koji je pokazao koliko se javna ceremonija zapravo pretvara u niz intimnih porodičnih trenutaka. Belmin, unuk Halida Bešlića, teško je podnosio gubitak djeda, a Dino ga je zagrlio i pokušavao smiriti. U tom prizoru nije bilo estrade, kamera ni velike scene; bila je samo porodica koja se suočava s nečim što se ne može ublažiti ni prisustvom mase ni riječima saučešća.
Za publiku je Halid Bešlić ostao glas koji se prepoznaje gotovo odmah, a za dječaka koji je tog dana stajao uz oca bio je jednostavno djed. Ta razlika između javne i privatne slike možda je i najvažniji podsjetnik na to koliko su velike ličnosti u očima publike istovremeno i obični ljudi u krugu svojih najbližih.
U Sarajevu se toga dana osjećalo upravo to: ogroman broj ljudi došao je zbog pjevača, ali je porodica tugovala zbog čovjeka koji je za njih bio mnogo više od umjetnika.
Komemoracija, dženaza i ukop u istom danu
Prije ukopa održana je komemoracija u Narodnom pozorištu u Sarajevu, gdje su se okupljeni prisjetili Halidovog profesionalnog puta, njegovog odnosa prema ljudima i mjesta koje je zauzimao u regionalnoj muzičkoj kulturi. Nakon toga uslijedio je vjerski dio oproštaja i ukop na Gradskom groblju Bare. Time je posljednji ispraćaj obuhvatio tri ravni Halidovog života: javnu, umjetničku i porodičnu.
Takav raspored događaja dodatno je naglasio koliko je Bešlić bio prisutan u različitim slojevima društva. Na komemoraciji su se smjenjivale uspomene iz profesionalnog života, na dženazi je dominirala tišina i dostojanstvo, a na ukopu se konačno sabrala cijela emocija dana. Ljudi koji su dolazili iz različitih krajeva nisu imali potrebu da objašnjavaju zašto su tu; za mnoge je bilo dovoljno to što je njegov glas bio dio njihovih života godinama.
Halid Bešlić je tokom višedecenijske karijere postao jedno od najprepoznatljivijih imena narodne muzike na ovim prostorima. Njegove pjesme nisu ostale zatvorene u koncertnim dvoranama niti su pripadale samo estradi. One su se pjevale i slušale na mjestima na kojima se najviše osjeća stvarni život: na svadbama, porodičnim okupljanjima, u automobilima, na dugim putovanjima i u kafanama gdje ljudi traže pjesmu koja razumije njihov osjećaj.
Upravo zato njegov odlazak nije pogodio samo one koji su ga lično poznavali, nego i ljude koji su uz njegove pjesme odrastali. Mnogi su ga slušali još u mladosti, a kasnije iste stihove prenosili svojoj djeci. Njegova muzika je tako postala dio porodične memorije, nešto što se pamti zajedno s rođendanima, putovanjima, veseljem i trenucima tuge.
U takvom nasljeđu Halid nije bio samo izvođač, nego i glas koji je pratio životne faze cijelih generacija.
Zato su i reakcije okupljenih bile više od običnog žaljenja za poznatim imenom. Ljudi su se opraštali od dijela vlastitih uspomena. Neki su ga pamtili po prvim stihovima koje su naučili napamet, drugi po pjesmama koje su ih pratile u važnim životnim trenucima, a treći po činjenici da je ostajao prepoznatljiv i blizak bez obzira na to koliko je bio velika zvijezda.
Ta vrsta bliskosti rijetko se gradi i još rjeđe zadržava toliko dugo.
Porodična tuga iza javnog oproštaja
Najveća snaga ovog oproštaja leži upravo u tome što je pokazao koliko se iza velikih javnih događaja krije intimna porodična stvarnost. Dok su kamere bilježile okupljene i dok su ljudi dolazili da izraze poštovanje, porodica je prolazila kroz trenutke koje publika može samo naslutiti. Dino je, prema prizorima sa ispraćaja, pokušavao da sačuva mir i dostojanstvo, a istovremeno je nosio sopstvenu bol.
U dostavljenom materijalu pojavljuju se i tvrdnje o testamentu, navodnoj drugoj ženi i pitanju da Dino možda nije Halidov jedini sin. Međutim, ti navodi nisu potkrijepljeni činjenicama u samom tekstu i ne mogu se predstavljati kao potvrđene informacije. Ono što je sigurno jeste da je izvorni članak govorio o oproštaju, porodičnoj boli, prisustvu sina Dine i unuka Belmina, te o muzičkom nasljeđu koje je ostalo iza Halida Bešlića.
Zbog toga se cijela priča vraća na svoj stvarni fokus: na čovjeka čije su pjesme obilježile decenije i na porodicu koja je tog dana izgubila svog najbližeg. U Sarajevu su se spojili javno sjećanje i privatna žalost, a taj spoj je ostao upisan u prizore koje je bilo teško gledati bez emocija.
Za one koji su došli, to je bio posljednji pozdrav; za porodicu, početak tišine koja tek dolazi nakon što se okupljeni raziđu.
Na kraju dana, iza gomile ljudi, zvuka riječi saučešća i ceremonije koja je pratila cijeli ispraćaj, ostala je slika porodice koja se drži zajedno dok prolazi kroz jedan od najtežih trenutaka u životu. Halid Bešlić je za publiku bio glas jedne epohe, a za Dinu i Belmina bio je dio doma, blizine i svakodnevnog života.
Upravo u toj razlici između javnog i privatnog leži težina oproštaja koji je Sarajevo tog dana nosilo.
