Dječak koji je u vrtić unosio malu torbicu kao da bez nje ne može da pređe ni najobičniji dio dana privukao je pažnju vaspitačice Lilije Viktorovne tek nakon što je postalo jasno da taj predmet nije igračka, nego njegov način da ostane smiren u prostoru koji mu je bio potpuno nov.
Na prvi pogled, riječ je o prizoru koji se može vidjeti u mnogim vrtićima: dijete stiže s nečim što mu je blisko, drži to uz sebe i traži malo više vremena da se navikne na nove ljude. Ipak, kod ovog dječaka ta mala torbica nije bila samo usputni detalj. Ona je postala oslonac, svojevrsna veza između poznatog doma i nepoznatog prostora u kojem se iz dana u dan nalazio.
Dok su druga djeca brzo ulazila u igru, tražila drugare i navikavala se na ritam grupe, on je ostajao po strani, oprezan i tih. Nije pravio buku, nije ulazio u sukobe, niti je svojim ponašanjem remetio rad grupe. Upravo zato je njegova povučenost mogla lako proći neopaženo da vaspitačica nije obratila pažnju na ponavljajući obrazac: torbica je uvijek bila blizu njega, u rukama ili odmah pored njega.
Takvo ponašanje u vrtićkoj svakodnevici nije neuobičajeno. Mlađa djeca često imaju predmet koji im pomaže da premoste odvajanje od porodice, bilo da je riječ o omiljenoj igrački, dekici ili nekom sitnom predmetu koji im djeluje poznato i sigurno. U ovom slučaju, međutim, torbica je djelovala kao mnogo više od obične navike.
Za dječaka je predstavljala nešto što mu je pomagalo da izdrži novi ritam, nove glasove i novi prostor bez osjećaja da je potpuno izgubljen.
Tišina koja govori više od riječi
Lilija Viktorivna nije reagovala naglo. Umjesto da dječaka gura prema grupnim igrama ili da ga sili na komunikaciju, odlučila je da mu priđe polako, kroz jednostavne i nenametljive aktivnosti. Nudila mu je kocke, bojice i male zadatke koji nisu zahtijevali da odmah govori više nego što može, niti da se ponaša kao da mu je sve poznato.
Njegovi odgovori bili su kratki i oprezni. Pogled bi se zadržao na trenutak, zatim bi se spustile oči, a tijelo bi se ponovo povuklo unazad. To nije ličilo na tvrdoglavost ni na neposluh, nego na dijete koje još procjenjuje koliko može da vjeruje prostoru u kojem se nalazi. U takvim trenucima odrasli često pogrešno procijene da je djetetu potrebna energičnija intervencija, iako je ponekad najpotrebnije upravo strpljenje.
Dok su ostala djeca glasno mijenjala aktivnosti, on je birao odstojanje. Ipak, nije bio potpuno odsutan; povremeno bi pogledom pratio šta se događa oko njega, kao da želi da učestvuje, ali još ne zna kako. Taj jaz između interesa i opreza često je najteži za odrasle koji žele brži napredak, jer dijete ne odbija sve, ali ni ne otvara vrata dovoljno široko da bi se lako prišlo njegovom unutrašnjem svijetu.
Kada mali predmet postane sigurnost
Mnogo djece u vrtić dolazi s predmetom koji im olakšava odvajanje od kuće. To nije neobično i ne mora da znači ništa zabrinjavajuće. Ali odrasli često ne vide koliko takve sitnice mogu biti važne upravo onda kada dijete ne zna da objasni šta osjeća. U ovom slučaju torbica je mogla podsjećati na dom, na nekoga bliskog ili jednostavno davati osjećaj kontrole nad bar jednim dijelom novog dana.
Vaspitačica nije pokušavala da mu taj predmet oduzme niti da ga odvoji od njega u uvjerenju da će se tako brže prilagoditi. Naprotiv, torbicu je posmatrala kao dio njegovog procesa smirivanja. Ako mu je davala dovoljno sigurnosti da ostane u sobi bez dodatnog stresa, onda je ona u tom trenutku bila saveznik, a ne prepreka.
Takav pristup podrazumijeva da odrasla osoba ne žuri s tumačenjima. Roditelji, prema onome što je izvor prenio, nisu dali jasno objašnjenje zbog čega se dječak ponaša tako kako se ponaša, pa Lilija nije mogla znati da li je riječ o prirodnoj stidljivosti, težem prilagođavanju ili nečemu drugom. Upravo zato je ostala uzdržana i nije pravila pretpostavke tamo gdje ih nije mogla potvrditi.
Mali pomaci važniji su od pritiska
Kako su dani prolazili, vaspitačica je počela drugačije da čita njegove male pomake. Na početku je vjerovatno željela da ga što prije uključi u zajednički ritam, ali je kasnije shvatila da najvažnije nije da dijete odmah postane otvoreno, nego da najprije stekne osjećaj da je bezbjedno. Tek tada dolazi prostor za igru, za prijateljstvo i za spontanost.
Zato su i sitni znakovi dobili veću težinu. Ako bi sjeo bliže drugoj djeci, to je bio korak naprijed. Ako bi prihvatio bojicu iz tuđe ruke, i to je značilo da se zidovi polako spuštaju. Ako bi nekoliko minuta ostao uz grupu, a da se ne povuče, to više nije djelovalo kao slučajnost nego kao znak da se povjerenje gradi, iako sporije nego što odrasli ponekad očekuju.
Dječja osjećanja često ne dolaze u obliku rečenice. Jedno dijete plače, drugo se ljuti, treće odbija hranu, a neko samo šuti i drži se onoga što mu daje osjećaj kontrole. Ovdje je ta uloga pripala torbici. Ona nije rješavala sve, ali je pomagala da dan ne bude pretežak i da dijete zadrži makar jednu poznatu tačku u danu punom nepoznatih stvari.
Stručna podrška postaje naročito važna kada se povlačenje ne smanjuje, kada traje dugo ili kada počne utjecati na svakodnevno funkcionisanje djeteta. Tada razgovor između roditelja, vaspitača i stručnih osoba može dati potpuniju sliku od one koju bi bilo ko imao sam. Ali i tada je ključ u razumijevanju, ne u forsiranju. Dijete se ne mijenja zato što mu neko naredi da bude otvorenije.
Za Liliju Viktorovnu najvažnije je ostalo isto: biti prisutna i ne pojačavati pritisak. Nije mogla odlučiti umjesto dječaka kada će pustiti torbicu ili kada će prvi put sjesti bliže drugoj djeci. Mogla je samo svaki dan dočekati ga mirno, bez žurbe i bez očekivanja da će se sve promijeniti na nečiji zahtjev.
U takvoj dosljednosti često se krije najveća pomoć koju odrasli mogu pružiti djetetu koje se još uvijek pokušava snaći.
Možda će jednog dana torbica ostati u ormariću, a možda će dječak sam prići igri, sjediti pored nekog drugog djeteta ili ostati u sobi bez stalne potrebe da provjerava gdje mu je oslonac. Do tada, njegova mala torbica već je obavila najvažniji posao: pomogla mu je da ostane u prostoru koji mu je bio stran dok taj isti prostor polako ne prestane da djeluje prijeteće.
