Trinaestogodišnji Julian odrekao se svoje posebno izrađene električne gitare kako bi pomogao školskoj prijateljici Mayi da dobije nova invalidska kolica, a tek sutradan u njihov dom su došla dvojica uniformisanih policajaca s pitanjem koje je njegovu majku Sarah ostavilo bez daha.
U porodici Vance gitara nije bila samo skupocjeni predmet, nego dio Julianove svakodnevice i rezultat dugogodišnje štednje njegovih roditelja. Fender Stratocaster, koji je dječak dobio nakon što su ga njegovi najbliži konačno uspjeli priuštiti, stajao je u njegovoj sobi kao simbol jedne dječije želje koja je dugo čekala da bude ostvarena.
Julian je gotovo svako slobodno vrijeme provodio uz taj instrument. Nakon škole odlazio bi u svoju sobu, uzimao gitaru i satima vježbao, pa je Sarah navikla na zvukove koji su dopirali iz tog dijela kuće. Zbog toga je tišina koja ju je jednog poslijepodneva zatekla odmah djelovala neobično, gotovo uznemirujuće.
Kada je ušla u sobu s vešom u rukama, primijetila je prazan drveni stalak pored stola. U prvi mah pretpostavila je da je sin možda samo premjestio gitaru, ali je potraga po sobi ubrzo pokazala da instrumenta nema. Julian je, kada se vratio, spuštenog pogleda priznao da je gitaru prodao, a ta rečenica njegovoj majci u početku nije imala nikakvog smisla.
Razlog zbog kojeg je nestala gitara
Tek kada je dječak kroz suze počeo objašnjavati svoje postupke, Sarah je shvatila da iza prodaje nije stajala nikakva dječija impulzivnost niti želja za novim trošenjem novca. Julian je govorio o Mayi, svojoj školskoj prijateljici, i o tome da njena porodica već dugo živi s velikim medicinskim dugovima. Djevojčica koristi invalidska kolica jer je od osnovne škole paralizirana od struka naniže.
Sarah je Mayu znala iz kratkih susreta ispred škole, ali nije bila svjesna koliko je njen svakodnevni život težak. Julian je, međutim, izbliza gledao kako joj dotrajala kolica otežavaju kretanje. U školskim hodnicima, gdje je većini učenika dovoljno nekoliko koraka između učionica, Maya je često morala ulagati mnogo više vremena i napora samo da bi stigla na vrijeme.
Njena kolica bila su stara i vidno oštećena. Metalni dijelovi su hrđali, prednji točkići su se zaglavljivali, a sjedište je bilo istrošeno. Tokom kretanja čula se škripa, a ponekad je i samo prolazak kroz školske hodnike postajao mukotrpan zadatak. Posebno joj je teško bilo prethodne sedmice, kada zbog zaglavljenih točkića dva puta nije uspjela stići na školski ručak.
Dječaka je posebno pogađalo i to što su se pojedini učenici, prema njegovim riječima, potajno rugali Mayi zbog stanja njenih kolica. Nije razumio zašto bi nečije otežano kretanje postalo razlog za ismijavanje umjesto za pomoć. Još ga je više uznemiravala činjenica da porodica djevojčice, zbog zdravstvenih troškova, nije bila u mogućnosti sama kupiti odgovarajuće pomagalo.
U tom trenutku Julian je počeo gledati na svoju gitaru drugačije. Predmet koji je njemu donosio radost mogao je prodajom postati izvor pomoći za nekoga ko se svakog dana mučio s osnovnim stvarima. Zbog toga je odlučio da novac od prodaje usmjeri prema nabavci novih, laganih električnih invalidskih kolica, i to bez prethodnog razgovora s roditeljima.
Za Sarah je to bilo teško prihvatiti, ne samo zato što je gitaru doživljavala kao vrijedan porodični poklon, nego i zato što nije znala kome je instrument prodan niti kako je tačno organizovana pomoć. Ipak, dok je slušala sina kako govori kroz suze, početni šok polako je ustupao mjesto nečemu što nije mogla ignorisati: dječakovoj iskrenoj namjeri da pomogne drugom djetetu.
Majka ga je na kraju privukla sebi i zagrlila. Nije to bio kraj njenoj zabrinutosti, jer je prodaja vrijedne stvari bez znanja odraslih i dalje ostajala ozbiljno pitanje, ali je ujedno postalo jasno da je njegov potez vođen suosjećanjem. Večer je završila mirnije, a prazni stalak u Julianovoj sobi dobio je novo značenje.
Narednog jutra, međutim, porodični mir je prekinut glasnim kucanjem na ulaznim vratima. Bilo je tačno sedam sati kada je Sarah otvorila vrata i ugledala dvojicu uniformisanih gradskih policajaca. Jedan od njih provjeravao je ime u bilježnici, a Sarah je potvrdila da je to ona, iako nije imala nikakvu predstavu zbog čega su došli tako rano.
Jutarnji dolazak policije
Julian se ubrzo pojavio u predsoblju, privučen glasovima ispred kuće. Čim je ugledao policijske značke, njegovo lice je problijedjelo. Sarah je odmah pomislila na gitaru i na prodaju koju je tek sinoć saznala, ali i dalje nije imala nikakvu potvrdu da je policijska posjeta povezana s tim događajem.
Jedan od službenika zatražio je da majka i sin izađu ispred kuće. Sarah je uhvatila Juliana za ruku, instinktivno pokušavajući da ga umiri, dok je istovremeno tražila odgovor na pitanje da li je njen sin učinio nešto pogrešno. Umjesto objašnjenja, dobila je rečenicu koja je dodatno podigla napetost pred vratima njihovog doma.
Sarah je ostala zatečena. Tek nekoliko sati ranije slušala je sinovo priznanje i mislila da razumije sve važne okolnosti njegove odluke. Sada joj je policajac nagovijestio da postoji nešto što Julian nije rekao. Posebno ju je pogodilo dječakovo blijedo lice, jer nije mogla znati plaši li se samo neobične posjete ili je zaista prešutio neki važan detalj.
U tom trenutku tražila je jasno objašnjenje, ali dostupni dio priče ga ne donosi. Nije poznato da li je problem bio vezan za samu prodaju gitare, za način na koji su nabavljena kolica ili za nešto treće što se dogodilo prethodnog dana. Jedino što je sigurno jeste da je policijska posjeta unijela novu neizvjesnost u već emotivno napetu situaciju.
Pitanja koja su ostala bez odgovora
U izloženom dijelu pripovijesti policajci nisu saopćili kakve informacije imaju niti su iznijeli optužbe protiv Juliana. Zbog toga se ne može zaključiti da je dječak učinio nešto nezakonito. Poznato je samo da je majci priznao prodaju gitare, objasnio zašto je to uradio i da su se sljedećeg jutra na vratima pojavila dvojica policajaca tražeći razgovor s njima.
Neizvjesnost je za Sarah bila najteži dio jutra. Za samo jedan dan njen pogled na situaciju promijenio se više puta: prvo je strahovala zbog nestanka skupocjenog instrumenta, zatim ju je dirnula sinova velikodušnost, a sada je pred sobom imala novu zabrinutost izazvanu riječima uniformisanih ljudi na pragu njihove kuće. Julian je stajao uz nju, vidno uznemiren, dok je ona pokušavala da sastavi cijelu sliku.
Ono što je već bilo jasno jeste da je Julian primijetio tuđu nevolju i odlučio se odreći nečega što je volio da bi pomogao drugoj osobi. Njegov postupak nije izbrisao majčinu zabrinutost zbog toga što je samoinicijativno prodao vrijedan poklon, ali je pokazao koliko je duboko osjećao prijateljičine poteškoće. U dječakovom postupku sudarili su se odgovornost, saosjećanje i impuls da se nešto konkretno učini odmah.
Na ulazu njihove kuće Sarah je i dalje držala njegovu ruku dok je čekala odgovor policajaca. Julian je ostajao uz nju, uplašen i zbunjen, dok je jutro tek počinjalo i dok je pred njima visjelo pitanje šta je zaista bilo u središtu tog neobičnog razgovora.
U tom trenutku priča ostaje otvorena, sa dječakom koji je htio pomoći prijateljici i majkom koja je tek počela shvatati koliko je njegov čin bio ozbiljan.
