Sedmogodišnji Luka godinama je vjerovao da njegove majke više nema, dok je živio s bakom Milenom koja mu je gotovo svake noći vezivala ruke. Kada je u školi pokazao tragove na zapešćima, uključeni su psihologinja, socijalna služba i policija. Provjera kuće otkrila je zaključanu sobu punu pisama njegove majke Ivane, fotografija i poklona koje dječak nikada nije dobio. Time je postalo jasno da vezivanje nije bilo povezano s navodnim hodanjem u snu, nego s pokušajem da se sakrije dugogodišnja porodična tajna.
Učiteljica Ana Petrović nije očekivala da će jedan naizgled običan razgovor sa sedmogodišnjim Lukom otvoriti pitanje onoga što se događa u njegovom domu. Dječak joj je mirno rekao da mu baka gotovo svake noći veže ruke, kao da govori o nečemu što je odavno prihvatio kao normalan dio svakodnevice.
Kada je podigao rukave džempera, Ana je primijetila crvene i ljubičaste tragove oko njegovih zapešća. Luka joj je objasnio da baka Milena koristi maramu ili mekani konop i govori mu da je tako sigurnije. Dodao je da ponekad, dok je vezan, ne može otići ni do kupatila.
Još više je zabrinulo njegovo objašnjenje da se uglavnom ne buni jer baka tada počinje plakati. Prema njegovim riječima, govorila mu je i da bi ga „ljudi odveli“ ako nekome ispriča šta se događa kod kuće.
Ukratko: Luka je u školi pokazao tragove na rukama i rekao da ga baka veže tokom noći. Milena je tvrdila da tako sprečava njegovo navodno hodanje u snu i samopovređivanje, ali je dječak rekao da se probudi tek nakon što ga ona zaveže. Provjera kuće kasnije je otkrila zaključanu prostoriju u kojoj su bila pisma njegove majke Ivane, za koju je Luka vjerovao da je mrtva.
Bakino objašnjenje nije se podudaralo s onim što je Luka rekao
Ana je odmah uključila školsku psihologinju Maju. Tokom razgovora Luka je ponovio svoju priču, a školsko osoblje zatim je razgovaralo i s Milenom kada je došla po njega.
Baka je ponudila sasvim drugačije objašnjenje. Tvrdila je da Luka tokom noći ustaje, hoda po kući, grebe se i pokušava otvoriti prozor. Prema njenim riječima, vezivanje ruku bilo je način da ga spriječi da se povrijedi.
Međutim, kada je upitana je li dječaka zbog takvog ponašanja pregledao ljekar, rekla je da im ljekari nisu potrebni. Luka je potom rekao da zapravo ne ustaje i ne hoda u snu, već da se probudi nakon što mu baka veže ruke.
Zbog vidljivih tragova na zapešćima i neslaganja između njihovih izjava uključene su nadležne službe. Socijalna radnica i policija odlučili su provjeriti uslove u kojima dječak živi.
Zaključana prostorija sadržavala je pisma koja Luka nikada nije vidio
Na spratu kuće nalazila su se zaključana vrata. Milena je tvrdila da unutra čuva stare stvari, ali je nakon otvaranja prostorije pronađena ženska odjeća, fotografije i velika kutija s Lukinim imenom.
U kutiji su bila brojna pisma. Pisala ih je njegova majka Ivana, iako je Luka godinama vjerovao da je umrla. Iz njihovog sadržaja bilo je jasno da je pokušavala dobiti informacije o sinu, razgovarati s njim, slati mu fotografije i rođendanske poklone.
Važan trenutak: Milena je tada priznala da vezivanje nije započelo zbog navodnog hodanja u snu. Luka je tri mjeseca ranije pronašao fotografiju svoje majke i počeo pokušavati otvoriti zaključanu sobu. Nakon toga baka mu je počela vezivati ruke tokom noći.
Milena je ispričala i dio porodične prošlosti. Njen sin Marko, Lukin otac, poginuo je u saobraćajnoj nesreći nakon svađe s Ivanom. Prema njenom kazivanju, policija je utvrdila da je vozio prebrzo, ali ona je godinama za njegovu smrt krivila snahu.
Nakon Markove smrti Ivana se teško nosila s gubitkom i neko vrijeme bila je na liječenju, dok je Luka ostao kod bake. Kada se vratila i pokušala ponovo preuzeti brigu o sinu, počeli su sporovi.
Milena je kasnije prestala otvarati vrata Ivani, promijenila broj telefona i vraćala njene pošiljke. Kada je Luka postao dovoljno velik da pita gdje mu je majka, rekla mu je da je umrla.
Ivana je pronađena 160 kilometara dalje
Nakon otkrića pisama Luka je privremeno smješten kod udomiteljske porodice, dok su službe počele tražiti njegovu majku. Adrese navedene na kovertama dovele su ih do Ivane, koja je živjela oko 160 kilometara dalje i radila kao medicinska sestra u privatnoj klinici.
Prvi susret majke i sina organizovan je dvije sedmice kasnije u centru za socijalnu skrb. Ivana mu nije tvrdila da je učinila sve što je mogla. Priznala je da ga je pokušavala kontaktirati i vidjeti, ali i da se u određenom trenutku nije borila dovoljno snažno da ponovo postane dio njegovog života.
Njihovi susreti u početku su bili rijetki i nadzirani. Kasnije su se viđali jednom, a zatim dva puta sedmično. Nekoliko mjeseci poslije sud je odlučio da Luka postepeno prijeđe pod majčinu skrb uz nadzor stručnih službi.
Odnos s bakom nije nestao, ali više nije mogao biti isti
Milena je dobila uvjetnu kaznu, obavezno psihološko liječenje i zabranu samostalnog kontakta s unukom sve dok stručnjaci ne procijene da je takav susret siguran.
Tokom terapije priznala je da je nakon smrti sina Marka počela doživljavati Luku kao njegovu zamjenu. Vezivanje, prema njenom kasnijem priznanju, nije bilo pokušaj da ga zaštiti od izlaska iz kuće, nego način da spriječi da pronađe pisma i otkrije da mu je majka živa.
Gotovo godinu kasnije Luka je baku ponovo viđao u kontrolisanim uslovima. Rekao joj je da se neće vratiti živjeti kod nje, ali da bi ponekad mogao doći na palačinke ako s njim bude njegova majka. Milena je prihvatila takve granice.
Promjena je bila vidljiva i u školi. Luka je postao opušteniji i komunikativniji, a jednog dana Ani je donio crtež na kojem su bili on, Ivana, Milena i učiteljica.
Sve ih je nacrtao s rukama raširenim u stranu. Kada ga je Ana upitala zašto, njegov odgovor bio je kratak: zato što su im ruke slobodne.
