Nova analiza objavljena u američkom pravnom časopisu otvorila je još jedno važno poglavlje u raspravi o Bosni i Hercegovini, a u njenom središtu ponovo se našao Milorad Dodik, ovog puta kroz kritičko čitanje političkog i ustavnog poretka zemlje. Tekst politologa Jasmina Mujanovića, objavljen 16. oktobra 2026. godine u publikaciji Harvard Journal of Law & Public Policy: Per Curiam, ne donosi samo odgovor na prethodne argumente Joseph E. Schmitza i Briana T. Kennedyja, nego i širi okvir za razumijevanje onoga što Bosnu i Hercegovinu već godinama drži u stanju trajne političke napetosti.
Mujanovićev rad nastaje kao polemička reakcija na njihovu analizu američkih strateških interesa u BiH, ali istovremeno ide i dalje od pukog osporavanja zaključaka. Autor, prema sadržaju izvornog teksta, tvrdi da su ključni pravni i historijski elementi bili potisnuti u drugi plan, i upravo tu vidi temeljni problem brojnih rasprava koje dolaze izvan zemlje. Njegov pristup insistira na tome da se politička stvarnost Bosne i Hercegovine ne može tumačiti bez uvažavanja ustavnog poretka, odluka međunarodnih sudova i dugogodišnjih sporova koji se prelamaju između institucija, stranaka i međunarodnih aktera.
U tom smislu, analiza nije tek akademska vježba, nego pokušaj da se složena bosanskohercegovačka stvarnost smjesti u širi pravni i politički kontekst. Posebno je važno to što Mujanović, prema izvoru, ističe pitanje jednakosti građana i njihovog prava da učestvuju u javnom i izbornom životu bez diskriminacije. Upravo zbog toga tekst dobija dodatnu težinu, jer se ne zadržava na odnosu prema Dodiku kao pojedincu, nego problematizira model vlasti koji je kroz godine postao jedna od glavnih tačaka prijepora.
Ustavni okvir i pitanje jednakosti građana
Jedna od ključnih tačaka Mujanovićeve analize odnosi se na Ustav Bosne i Hercegovine, nastao kao dio Dejtonskog mirovnog sporazuma. Taj dokument je postavio temelje današnjeg državnog uređenja, ali je istovremeno ostavio i niz otvorenih pitanja koja su tokom godina prerasla u ozbiljne političke i pravne sporove. Autor posebno naglašava problem diskriminacije i jednakog pristupa izbornim procesima, podsjećajući da je pitanje ravnopravnosti građana odavno postalo mnogo više od tehničke ustavne rasprave.
U tom dijelu teksta važan oslonac predstavlja i presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu „Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine”, koju Mujanović, prema izvornom članku, koristi kao podsjetnik da se ustavna pitanja ne mogu odvajati od međunarodnih obaveza države. Time se rasprava iz oblasti dnevne politike premješta na teren pravne odgovornosti, gdje su standardi jednakosti i vladavine prava jednako važni kao i stranačke interpretacije ustava. Takav pristup posebno dolazi do izražaja u trenutku kada se političke tenzije često predstavljaju kao neizbježne, iako autor insistira da su one posljedica dugogodišnjeg ignorisanja suštinskih problema.
Iz izvornog teksta se vidi i da Mujanović kritički gleda na argumente koje zastupa SNSD i Milorad Dodik, ocjenjujući da njihova tumačenja ne oslikavaju punu složenost bosanskohercegovačkog ustavnog sistema. Istovremeno, autor ne zaobilazi ni poziciju HDZ-a i Dragana Čovića, čime pokazuje da problem nije sveden na jednu političku stranu, nego na širi odnos političkih aktera prema ustavnom okviru. Takvo pozicioniranje daje tekstu dodatnu širinu, jer se ne svodi na jednostranu kritiku, nego na pokušaj da se mapira cijeli prostor ustavnog i političkog neslaganja.
Upravo u toj tački Mujanović, prema citiranom sadržaju, pravi jasnu razliku između stručnog polemičkog teksta i zvanične američke politike. Naglašava da njegov rad ne predstavlja stav administracije Sjedinjenih Američkih Država, nego ličnu analizu. Taj detalj je važan jer pokazuje koliko je ova tema osjetljiva: svaka interpretacija Bosne i Hercegovine, posebno u američkom akademskom prostoru, lako može biti pogrešno shvaćena kao politički signal, iako je riječ o znatno nijansiranijem naučnom ogledu.
OHR, bonske ovlasti i nedovršena tranzicija

Drugi važan sloj analize odnosi se na Ured visokog predstavnika, instituciju čija je uloga u Bosni i Hercegovini već godinama predmet sporova i različitih političkih interpretacija. Mujanović, prema izvoru, detaljno razmatra pravne argumente o djelovanju OHR-a i propituje tumačenja koja umanjuju njegov značaj u okviru međunarodnog sistema uspostavljenog nakon Dejtonskog sporazuma. Posebna pažnja posvećena je takozvanim bonskim ovlastima, koje su korištene kao mehanizam za donošenje odluka u situacijama kada domaći politički akteri nisu mogli postići dogovor.
Ono što ovu raspravu čini posebno osjetljivom jeste činjenica da je OHR istovremeno i simbol međunarodnog prisustva i podsjetnik na nedovršenu unutrašnju političku tranziciju. Mujanović se, prema tekstu, ne zadržava samo na formalnom opisu institucije, nego ukazuje na to da se njezina budućnost ne može odvojiti od širih pitanja provođenja mirovnog sporazuma. U tom okviru, zatvaranje OHR-a nije tehničko pitanje, nego rezultat ispunjavanja konkretnih uslova koji i dalje ostaju sporno polje između domaćih vlasti i međunarodne zajednice.
Agenda „5+2“, koju Mujanović također razmatra, pojavljuje se kao jedan od centralnih pokazatelja koliko su duboke razlike među političkim akterima u Bosni i Hercegovini. Državna i vojna imovina, vladavina prava i fiskalna održivost predstavljaju samo dio neispunjenih ili sporno tumačenih obaveza koje opterećuju zatvaranje OHR-a. Time se pokazuje da međunarodni nadzor nije zadržan zbog jedne izolirane tačke, nego zbog cijelog niza međusobno povezanih problema koje domaće institucije nisu uspjele uskladiti.
U takvom okviru, uloga visokog predstavnika ostaje jedan od ključnih testova odnosa između suvereniteta i međunarodnog angažmana. Mujanović, prema izvornom članku, ne tretira OHR kao apstraktni relikt prošlosti, nego kao instrument čije je djelovanje direktno vezano za održavanje političkog poretka i provedbu obaveza proisteklih iz mira. Zbog toga se u njegovom tekstu ne govori samo o instituciji, nego i o granicama bosanskohercegovačke sposobnosti da sama upravlja vlastitim krizama.
Republika Srpska između demografije, finansija i vanjskih veza
Treći važan segment Mujanovićeve analize odnosi se na širi politički i ekonomski položaj Republike Srpske. Prema izvoru, autor uzima u obzir demografske promjene, odlazak stanovništva i stanje javnih finansija, a ne ostaje samo na dnevno-političkim sukobima. Takav pristup je važan jer pokazuje da se institucionalna stabilnost ne može procjenjivati samo kroz izjave političara, nego i kroz stvarne kapacitete sistema da finansira javne usluge, održava penzioni model i odgovori na dugoročne društvene promjene.
U tekstu se dalje navodi da Mujanović analizira i veze Republike Srpske s Rusijom i Kinom, naglašavajući njihov potencijalni strateški značaj. U tom dijelu analize vidi se veza između unutrašnjih političkih prilika i šireg međunarodnog poretka, jer odnosi s tim državama ne ostaju samo bilateralna tema, nego ulaze u okvir zapadnih interesa u jugoistočnoj Evropi. Takva perspektiva posebno je značajna za američku publiku, kojoj autor, prema svemu sudeći, želi pokazati da bosanskohercegovački slučaj nije izoliran, nego dio šire geopolitičke slike.
Na kraju tog dijela analize, prema izvornom tekstu, Mujanović podsjeća da američka politika ne može zaboraviti vlastitu historijsku ulogu u uspostavljanju mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini. To nije poziv na jednostavno rješenje, nego na ozbiljnije razumijevanje posljedica koje proizlaze iz dugoročnog međunarodnog angažmana. U toj tvrdnji sadržana je i šira poruka: Bosna i Hercegovina se ne može tumačiti odvojeno od odnosa velikih sila, ali se ni njena unutrašnja kriza ne može posmatrati bez domaćih političkih odgovornosti.
Iako je Milorad Dodik u novembru 2026. godine izgubio funkciju predsjednika Republike Srpske, izvornik naglašava da njegov politički uticaj nije nestao. Upravo zato analiza dobija dodatnu aktuelnost: ona ne govori samo o jednom čovjeku, nego o sistemu u kojem su institucionalna pitanja, međunarodni odnosi i unutrašnja politička snaga i dalje tijesno povezani. U takvom prostoru, svaka nova rasprava o ustavu, pravdi i budućnosti države otvara i stare sporove koji se ne zatvaraju lako, već ostaju prisutni u svakom narednom političkom potezu.




















