Oglasi - Advertisement

Voće se često doživljava kao automatski zdrava namirnica, ali doktorica Veroslava Stanković upozorava da ni među plodovima nema jednakih po količini šećera, pa je važno znati koje vrste treba jesti pažljivije, posebno ako postoji sklonost ka povišenom šećeru u krvi.

U praksi to znači da se izbor voća ne bi trebalo svesti samo na ukus ili sezonsku dostupnost. Iako su vitamini, minerali i vlakna razlog zbog kojeg se voće preporučuje u gotovo svakoj uravnoteženoj ishrani, postoje razlike koje su naročito važne za osobe koje paze na glikemiju. Doktorica Stanković upravo na to skreće pažnju: prirodni šećer i dalje jeste šećer, a način na koji ga organizam prihvata zavisi od količine i vrste voća koje se jede.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Tokom ljetnih mjeseci ova tema postaje još izraženija, jer su pijace i trpeze prepune grožđa, lubenice, dinje, šljiva, breskvi i drugih sezonskih plodova. Upravo tada mnogi lako izgube mjeru, jer svježina i slatkoća često stvore osjećaj da se takva hrana može jesti bez ograničenja. Međutim, kako ističe doktorica, razumijevanje porcije i nutritivne vrijednosti jednako je važno kao i sama odluka da se voće uvrsti u dnevni jelovnik.

Posebno je važno razlikovati voće koje djeluje lagano zbog visokog sadržaja vode od onog koje zaista sadrži više prirodnih šećera. Neke voćke imaju nižu kalorijsku vrijednost po komadu, ali se zbog okusa i lakoće konzumiranja pojedu u većoj količini nego što je preporučljivo. Zato stručni savjeti ne idu u smjeru zabrane, nego pažljivijeg biranja i umjerenosti, što je ključno za ljude s dijabetesom, predijabetesom ili drugim metaboličkim poteškoćama.

Koliko voća je razumna dnevna mjera

Prema preporuci koju iznosi doktorica Stanković, oko 200 grama voća dnevno može biti odgovarajuća količina za većinu ljudi. To je okvir koji pomaže da se voće zadrži kao koristan dio ishrane, bez pretjerivanja koje bi moglo uticati na nivo šećera u krvi. Ipak, ova brojka nije univerzalno pravilo, jer se potrebe razlikuju od osobe do osobe u zavisnosti od godina, fizičke aktivnosti, ukupnog zdravstvenog stanja i ostatka prehrane.

Ona podsjeća da voće sadrži prirodne oblike šećera poput fruktoze, glukoze i saharoze, ali da cijeli plod donosi i vlakna, vitamine te minerale. Upravo ta kombinacija čini ga drugačijim od proizvoda u kojima je šećer dodat ili koncentrisan. Zbog toga je važno gledati širu sliku: ne samo koliko je neko voće slatko, nego i kako se uklapa u ostatak obroka i koliko ga je ukupno u toku dana.

Među voćkama koje zahtijevaju dodatnu pažnju posebno se izdvaja grožđe. Iako je veoma omiljeno zbog svoje sočnosti i lakoće konzumacije, upravo ta osobina može dovesti do toga da se pojede više nego što je planirano. Nekoliko bobica se brzo pretvori u veću porciju, a onda i u značajniji unos prirodnog šećera. Zato je kod grožđa, više nego kod nekih drugih plodova, korisno unaprijed odrediti količinu.

Slična pažnja potrebna je i kod šljiva. One jesu bogate vlaknima i mogu biti dobar izbor kada se jedu svježe, ali njihova slatkoća zavisi od sorte i načina pripreme. Poseban oprez potreban je kod suhih šljiva, jer se u njima sadržaj vode smanjuje, a šećeri postaju koncentrisaniji. To praktično znači da se lako unese više šećera nego što osoba očekuje, naročito ako se suhe šljive jedu usput, bez mjerenja količine.

Zašto lubenica i dinja nisu jednostavna priča

Lubenica i dinja često se svrstavaju među voće koje djeluje „lakše” od drugih zbog velike količine vode, ali to ne znači da se mogu posmatrati bez ikakvog ograničenja. Doktorica Stanković ukazuje da lubenica ima relativno visok glikemijski indeks, ali da to nije jedini parametar koji treba gledati. Mnogo je važnije koliko se ugljikohidrata zapravo unese u uobičajenoj porciji i kako takva porcija utiče na konkretan organizam.

Glikemijski indeks pokazuje brzinu kojom hrana može podići nivo glukoze u krvi, ali ne govori cijelu priču. Zbog toga se ne može automatski zaključiti da je lubenica loš izbor samo na osnovu tog pokazatelja. Dinja je, prema istom principu, voće koje može biti dio raznovrsne ishrane, ali opet uz mjerenje porcije i svijest da se i kod sezonskog voća lako pređe granica umjerenosti ako se jede bez plana.

Upravo tu dolazi do važnog praktičnog savjeta: kada se voće pretvori u sok, dio prednosti cijelog ploda nestaje. Sokovi uglavnom sadrže više šećera po gutljaju nego što ga osoba unese jedući cijeli komad voća, a uz to su i manje zasitni. Zato doktorica naglašava da sok ne treba posmatrati kao ravnopravnu zamjenu za plod, nego kao napitak čija bi količina trebalo da ostane skromna.

Uz voće, i povrće ima važno mjesto u svakodnevnoj ishrani. Preporuka da se unosi najmanje 400 grama povrća dnevno pokazuje da balans ne počiva na jednom tipu namirnice, nego na raznolikosti. Povrće obično sadrži manje šećera, a više vlakana i minerala, pa pomaže da jelovnik bude uravnoteženiji. U takvom rasporedu voće i povrće ne konkuriraju jedno drugom, nego se dopunjuju.

Breskve i kajsije takođe imaju svoje mjesto u toj slici. Njihova vrijednost nije samo u prijatnom ukusu, nego i u karotenoidima, među kojima je beta-karoten, koji organizam može pretvoriti u vitamin A. Ipak, to ne znači da neka pojedinačna voćka može sama po sebi riješiti veće zdravstvene probleme. Dugoročno je presudna cjelokupna ishrana, a ne oslanjanje na jednu namirnicu, ma koliko ona bila korisna.

Kod osoba s osjetljivijom probavom dodatnu pažnju mogu tražiti kruške i šljive, jer veće količine kod nekih izazivaju nadutost ili nelagodu. To je još jedan podsjetnik da se organizmi međusobno razlikuju i da savjet koji odgovara jednoj osobi ne mora biti idealan za drugu. Zbog toga se preporuke o voću najbolje prate uz lično iskustvo i, kada je potrebno, uz savjet ljekara ili nutricioniste.

Na kraju, najvažnija poruka ostaje vrlo praktična: prirodni šećer u voću nije razlog da se voće izbaci iz ishrane, ali jeste razlog da se jede promišljeno. Cijeli plodovi u umjerenoj količini mogu biti vrijedan dio dnevnog jelovnika, čak i kod ljudi koji moraju pažljivo pratiti unos ugljikohidrata. Kada se zna koja voćka nosi više šećera i kada se poštuje vlastita mjera, voće ostaje saveznik, a ne iznenađenje na tanjiru.

Za osobe koje imaju dijabetes, predijabetes ili druge metaboličke poremećaje, takav pristup posebno je važan. Savjet doktorice Veroslave Stanković ne ide u smjeru potpunog odricanja od grožđa, šljiva, lubenice ili dinje, nego u smjeru bolje procjene i pažljivog izbora. Upravo u toj ravnoteži između uživanja i opreza ostaje prostor da sezonsko voće i dalje bude dio zdrave svakodnevice, bez nepotrebnog opterećenja za organizam.