Oglasi - Advertisement

Smrt Kristiana Josipa Periša, 32-godišnjeg pacijenta psihijatrijske bolnice Sveti Ivan u Zagrebu, nakon događaja 21. oktobra 2026. godine, otvorila je jednu od najosjetljivijih istraga u kojoj se preispituju postupci osoblja, sigurnosne procedure i granice dopuštene upotrebe sile nad pacijentom u kriznom stanju.

Ovaj slučaj nije ostao samo na pitanju kako je došlo do smrtnog ishoda, nego je odmah proširio fokus na cjelokupan slijed događaja u ustanovi koja bi, po svojoj osnovnoj namjeni, trebalo da bude mjesto zaštite, liječenja i smirivanja najtežih stanja. Prema dostupnim informacijama, istražitelji pokušavaju rekonstruisati ne samo posljednji trenutak intervencije, nego i to kako je izgledao odnos prema pacijentu, ko je sve bio prisutan i da li su svi koraci poduzeti u skladu s pravilima struke.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

U središtu istrage nalaze se svjedočenja medicinskog osoblja i tehničara koji su bili u sobi tokom pokušaja smirivanja Periša. Četiri medicinska tehničara osumnjičena su za teško ubistvo ranjive osobe, a istraga je proširena i na još pet zaposlenika koji su, prema navodima, bili prisutni tokom incidenta. Njihovi iskazi, zajedno s drugim dokazima, sada imaju posebnu težinu jer mogu pomoći da se utvrdi redoslijed poteza koji su prethodili smrti pacijenta.

Iako je postupak i dalje u toku, već sada je jasno da se ne radi o jednostavnom pitanju individualne greške. Riječ je o slučaju koji je skrenuo pažnju na standarde postupanja u psihijatrijskim ustanovama, posebno kada se radi o pacijentima koji su uznemireni, fizički otporni ili se nalaze u stanju koje traži brzo, ali i veoma precizno postupanje osoblja.

Svjedočenja iz sobe i napetost intervencije

Jedno od ključnih svjedočenja dala je medicinska sestra koja je, prema dostupnim podacima, bila prisutna u trenutku kada se pokušavalo smiriti Periša. Ona je navela da je pacijent pružao otpor, pljuvao i pokušavao ugristi osoblje, što je cijelu situaciju pretvorilo u fizički zahtjevan i izrazito napet postupak. Takav opis događaja pomaže da se razumije zbog čega je intervencija postala teška, ali istovremeno ne daje odgovor na najvažnije pitanje: jesu li upotrijebljene mjere ostale u okvirima onoga što je dopušteno.

Upravo tu nastaje prostor za dodatna pitanja o granici između zaštitne reakcije i postupka koji može imati kobne posljedice. Prema navodima iz svjedočenja, tokom intervencije korištena je i fizička sila, a pacijentu je na glavu stavljen jastuk. Takve tvrdnje, ako se potvrde u daljem postupku, imaju posebnu težinu jer se odnose na mjere koje moraju biti strogo nadzirane, jasno opravdane i utemeljene na pravilima medicinske prakse.

Videozapis nadzora zato je postao jedan od elemenata koji istražitelji analiziraju s posebnom pažnjom. U slučajevima poput ovoga, tehnički detalji često pomažu da se sastavi precizna slika o tome šta se dogodilo u sobi, ko je bio gdje, kako se kretalo osoblje i da li je pacijent u nekom trenutku bio izložen postupku koji nije bio primjeren njegovom stanju.

Nakon što je pacijent bio vezan, medicinska sestra je navela da su lijekovi primijenjeni kako bi ga smirili, ali vrste i količine lijekova zasad nisu objavljene. Taj dio istrage mogao bi biti jedan od najvažnijih, jer se upravo tu otvara prostor za procjenu da li je terapija bila prekomjerna i kako je kombinacija fizičkog sputavanja i lijekova utjecala na Periševo stanje u minutama koje su uslijedile.

Procedura sputavanja pod posebnim povećalom

Prema važećim pravilima, fizičko sputavanje pacijenata dopušteno je samo u izuzetnim situacijama, i to kada je potrebno zaštititi samog pacijenta ili druge osobe. U ovom slučaju, svjedoci su naveli da je pravilno postupanje predviđalo angažman pet medicinskih tehničara, pri čemu bi četvorica držala pacijentove ruke i noge, dok bi peti nadzirao njegov položaj. Takav model postoji upravo zato da bi se smanjio rizik od povrede i spriječilo nekontrolisano djelovanje tokom krizne intervencije.

Ipak, ovaj slučaj pokazuje koliko je važno da propisana procedura ne ostane samo formalno pravilo na papiru. Ako se pokaže da su korišteni postupci koji nisu bili opravdani ili da je došlo do prekoračenja ovlasti, pitanje odgovornosti neće se odnositi samo na jedan trenutak, nego i na širi način rada unutar sistema. U takvim slučajevima svaka odluka, svaki potez i svaki propust mogu imati posljedice koje nadilaze samu intervenciju.

Važno je i to što samo osumnjičenje ne znači automatski i krivicu. U ovakvim postupcima odgovornost mora biti utvrđena pojedinačno, na osnovu dokaza, svjedočenja i svih okolnosti koje su dovele do smrti pacijenta. Zbog toga se očekuje da će istraga obuhvatiti ne samo neposredne učesnike, nego i širi krug osoba koje su bile prisutne ili su mogle utjecati na tok intervencije.

Slučaj je ponovo usmjerio pažnju na pitanje sigurnosti pacijenata u psihijatrijskim ustanovama. Ljudi koji se liječe zbog mentalnih poteškoća moraju imati zaštitu i profesionalan tretman i onda kada je njihovo ponašanje teško za osoblje. Upravo se tu ogleda najveći test svakog zdravstvenog sistema: može li istovremeno štititi i pacijenta i zaposlene, a da pri tome ne izgubi osnovni humanitarni standard.

Porodica Kristiana Periša podnijela je krivičnu prijavu 23. oktobra, tražeći odgovore i pravdu za preminulog člana. Dok se istraga nastavlja i dok se prikupljaju dodatni dokazi, ovaj slučaj ostaje bolna tačka za porodicu, ali i podsjetnik koliko su precizne procedure, stručni nadzor i odgovornost prema pacijentu važni u svakoj zdravstvenoj ustanovi. U takvom okruženju, svaka nova činjenica može biti presudna za razumijevanje onoga što se zaista dogodilo iza zatvorenih vrata bolničke sobe.